16.02.2017.

224.

Sljedećeg dana se sukobiše pred neprijateljskom utvrdom Natat. I treći, četvrti i peti dan prođoše u opsadi. Židovi sve vrijeme ostadoše u utvrdi, braneći se. Tih dana Resulullaha snađe snažna glavobolja, pa se nije pojavljivao među ashabima cijela dva dana. Prvi dan je bajrak nosio hazreti Ebu Bekr, a drugi dan hazreti Omer. Obojica su se žestoko borili protiv neprijatelja, zajedno sa ashabima, ali ne uspiješe zauzeti utvrde. U međuvremenu i Židovi dobiše na moralu, pa su povremeno otvarali kapije i izlazili da napadnu muslimane. Otpočela je borba prsa u prsa. Poslanik je stalno ashabima preporučivao da donose tekbire, pa su riječi: Allahu ekber odjekivale na sve strane. U jednom trenutku brat Muhammeda bin Mesleme, Mahmud, postade šehid. Borbe su najjačim intenzitetom nastavljene sve do u noć.

Boj se nastavio svom žestinom s obje strane. Predveče je Resulullah ponudio mušričkom plemenu Gatafan, koje se pridružilo mušricima sa 4000 vojnika, da se vrate svojim kućama. Ukoliko to učine, obećao im je dati cijeli godišnji prinos hurmi sa Hajbera. Oni odbiše taj prijedlog. Poslije toga je Resulullah, alejhisselam, naredio ashabima da jutro dočekaju pred utvrdom gdje su bili mušrici iz plemena Gatafan. Mušrici iz tog plemena su se silno uplašili da ih muslimani neće napasti tokom noći, tako da nisu smjeli zaspati. U tome im dođe vijest, za koju nisu bili sigurni odakle dolazi, da je neko napao na njihove domove i da su im uzeli, žene, djecu i imetke. Glas se čuo tri puta i svi ga pripadnici Gatafana sa zebnjom saslušaše. Glas je čuo i njihov komadant Ujejne, i on prije zore brzo okupi vojsku te se vratiše kući. Ujutro su Židovi ostali zapanjeni kada su saznali da su pripadnici Gatafana bez razloga napustili utvrdu i spopala ih je panika. Pokajali su se što su ih uopće pozvali u pomoć.

Tog dana je borba nastavljena žestokim sudarima vojski. Ponovo nije osvojena tvrđava. Navečer Resul-i ekrem reče: Sutra ću zastavu dati junaku koji voli Allaha, dželle šanuhu, i Njegova poslanika. I njega vole Allah i Njegov Poslanik. Uzvišeni Allah će dati da njegovom rukom ostvarimo pobjedu.

Tako je Resulullah najavio ashabima radosnu vijest. Ashabi su cijelu tu noć proveli iščekujući s nestrpljenjem sutrašnji dan. Svaki od njih je očekivao da bi baš on mogao dobiti čast da ponese zastavu, moleći Gospodara da tako bude. Hazreti Bilal-i Habešija plačljivim glasom prouči sabahski ezan. Dok se učio ezan, svako je na svoj način doživljavao zadovoljstvo i radost koju je mogao podariti samo Uzvišeni Gospodar. Nakon predvođenja sabah-namaza, Resulullah ustade na noge i naredi da se donese mubarek zastava islama. Ashabi su s nestrpljenjem, na nogama, iščekivali kome od njih će se ispuniti dova da bude junak koji je spomenut u hadisu. Napokon Resulullah reče: Neka je hvala Allahu koji je Muhammeda počastio poslanstvom. Ovu zastavu ću dati junaku koji ne zna šta znači bijeg sa bojnog polja. Potom mubarek očima pogleda ashabe: Gdje je Alija?

Ashabi rekoše da osjeća bol u očima, a Poslanik naredi da mu ga pozovu. Tih dana je hazreti Aliju zadesila bol u očima od koje ih nekoliko dana nije mogao otvoriti. Ashabi odoše do njega i saopštiše mu Poslanikove, alejhisselam, riječi, te mu pomogoše da dođe do njega.  Poslanik a.s., zamoli Gospodara da hazreti Aliji podari ozdravljenje, a zatim svoju mubarek ruku nakvasi ustima i njome pređe preko Alijinih očiju. Istog trena, hazreti Alija više nije osjećao nikakvu bol. Za njega bi upućena dova: Allahu! Otkloni od njega nedaće koje nastaju zbog hladnoće i vrućine. Resulullah hazreti Aliji obuče oklop, dade mu svoj mač i bijelu zastavu islama uz riječi: Bori se dok ti Allah ne podari pobjedu. Nipošto se ne okreći.

Hazreti Alija ushićeno reče: Moja duša je tebi kurban, ya Resulallah! S njima ću se boriti dok ne prihvate islam. Resulullah ga ponovo posavjetova: Tako mi Allaha, bolje ti je da tvojim uzrokom Allah uputi samo jednog od njih, nego da imaš veliki broj najboljih deva i da ih žrtvuješ na Allahovu putu kao sadaku.

Dok je hazreti Alija napredovao prema židovskoj utvrdi, časni ashabi su išli za njim. Ashabi su bili i začuđeni i ponosni junaštvom hazreti Alije. Borba se nastavi, a muslimani su korak po korak napredovali prema vratima tvrđave. Borba se nastavila unutar zidina, a uskoro nije bilo nikoga ko bi im se mogao suprotstaviti. Na tvrđavu staviše zastavu islama, i tako najvažnija židovska tvrđava pripade muslimanima.

Tada mudžahide pojača četiri stotine muslimana iz plemana Devs. Nakon toga se žestoke borbe nastaviše za osvajanje drugih tvrđava. Kada i ostalih sedam tvrđava pade u ruke muslimana, Židovima ne preosta ništa drugo osim da pošalju pregovarače za mir. Poslanik pristade na dogovor koji je sadržavao sljedeće tačke:

1- Neće biti prolivena krv Židova koji su se borili protiv muslimana u ovom ratu.
2- Židovi koji napuste Hajber moći će povesti sa sobom samo djecu i ponijeti najosnovnije stvari, koliko može stati na jednu devu.
3- Sve ostalo će ostaviti, uključujući pokretnu i nepokretnu imovinu, oružje poput mačeva, štitova, oklopa i ostalog, svu odjeću osim one koju imaju na sebi, tkanine, zlato, životinje poput konja, ovaca i ostalo, kao i drugi imetak.
4- Ništa od imovine koja treba biti predana neće se kriti od muslimana. Oni koji budu krili, izlaze iz zaštite Allaha i Njegovog Poslanika.

Pod ovim uslovima je kažnjen Kinane bin Rebi', koji je svoje imanje zakopao u zemlju. Osvojeno blago je bilo ogromno. Pored pokretnih dobara, muslimani su preuzeli i bogata polja hurmi.

Resulullah i časni ashabi su pretrpjeli izuzetan umor tokom osvajanja Hajbera, pa su iskoristili vrijeme da liječe ranjenike i da se odmaraju. Supruga Selama bin Muškema, jednog od vođa Židova, pokušala je izvršiti atentat na Poslanika, alejhisselam, trovanjem. Zaklalala je ovcu i ispekla je, stavivši u nju veliku količinu otrova. Potom to ponudi Resulullahu, rekavši mu da je to poklon od nje. Resul-i ekrem to prihvati i pozva svoje ashabe da zajedno sjednu za sofru.

On otkide jedan komad, prouči Bismillahirrahmanirrahim, a potom ga stavi u svoja mubarek usta. Nakon što ga je sažvakao nekoliko puta, izvadi zalogaj iz usta i reče: Nemojte ovo jesti! Ovaj komad mesa mi je saopštio da je zatrovan.

Ashabi odmah povukoše ruke sa jela. Ipak, hazreti Bišr bin Berra je već bio pojeo jedan komad. Tijelo mu odmah postade plavo i on ubrzo postade šehid. Resulullahu dođe Džibril, alejhisselam, i reče mu da mora izvršiti vađenje krvi putem hidžame između ramena kako bi se oslobodio po zdravlje štetnih materija i otrova koji se pomiješao sa njegovom mubarek pljuvačkom. Tako bi i učinjeno, a potom otrovnu kozu zakopaše u zemlju. Zejneba, koja je napravila svo to zlo, bi uhvaćena i dovedena pred Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

– Jesi li ti ovo zatrovala?, upita je Resulullah, a ona prizna svoje nedjelo i reče: Da! Ja sam to uradila.
– A zašto si to uradila?
– Ti si ubio moga muža, oca i amidžu. Sama sebi rekoh: Ako je on zaista Poslanik, Allah će ga o ovome obavijestiti, a ako ne, biće ubijen i tako ćemo ga se svi riješiti.

Ashabi su bili izuzetno rastuženi ovim događajem. Odmah upitaše Poslanika, alejhisselam, da li da je ubiju. Resulullah i ovo oprosti, kao i sve drugo što je učinjeno lično njemu. Očarana tom velikodušnošću, Zejneba prouči šehadet i posta muslimanka.

Među zarobljenim ratnim plijenom Hajbera bi i Hujej bin Ahtabova kćer Safija. Ona je pripala Muhammedu, alejhisselam, ali je on oslobodi. To nju ponuka da shvati njegovu veličinu pa i ona prouči šehadet i posta muslimanka. Na to je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, vjenča i učini svojom mubarek suprugom. Tako hazreti Safijja postade majka vjernika. Vjenčanje se obavi na mjestu Sevba, kojom prilikom bi ponuđeno prigodno jelo. U hazreti Safijjinom mubarek oku se uoči neko plavetnilo, a kada ju je Resulullah upitao odakle ono potječe, ona odgovori: Jedne noći sam sanjala kako mi se mjesec spustio i ušao u moja njedra. Kada sam to ispričala svome mužu Kenani on mi reče da sam bacila oko na vladara Arapa i tada me jako ošamari. Ovo plavetnilo je rezultat tog udarca.

Nakon osvojenja Hajbera, Židovi se obratiše Poslaniku sa molbom: O Muhammede! Mi ćemo napustiti Hajber. Ipak te napominjemmo da se razumijemo u poljoprivredu, u obrađivanje vrtova i bašči. Ako želiš izdaj nam ovu zemlju pod kiriju. Mi ćemo je obrađivati, a polovinu dobiti ćemo dati tebi. Resulullah i ashabi nisu imali vremena za obrađivanje bašči. Oni su se bavili džihadom, te su neprestano, i dane i noći trošili kako bi širili Allahovu vjeru. Stoga on prista na njihov prijedlog pod uslovom da poštuju rok koji im bude za to dat. Židovi pristaše na to i počeše obrađivati zemlju.

Muhammed, alejhisselam, se zajedno sa časnim ashabima vrati u Medinu kao pobjednik. U međuvremenu su se u Medinu vratili ashabi koji su preselili u Abesiniju pod vodstvom Dža'fera bin Ebi Taliba. Resulullah bi jako obradovan kada ih ponovo ugleda u Medini. Poljubi u čelo i prigrli hazreti Dža'fera, te mu reče: Ne znam da li sam se više obradovao osvajanju Hajbera ili povratku Dža'fera. Vaša hidžra je dvostruka. Vi ste ujedno učinili hidžru i u Abesiniju a i u moju zemlju.

Osvajanjem Hajbera, svi Židovi Arabije su potpali pod kontrolu Muhammeda, alejhisselam. Više nisu imali mogućnost da pomognu mušricima. Okolna plemena i države su osvojenjem Hajbera, koji je do tada smatran neosvojivim, uvidjela snagu i moć muslimanske vojske i počeli su se ustručavati od sukoba sa njom. Mekkanski mušrici su zapali u očaj osvojenjem Hajbera. Nakon ove pobjede mnoga plemena, među njima i velika i mala, pohrlila su prema Medini da prihvate islam i počaste se nazivom ashaba. Čak i pleme Gatafan. Neka plemena koja su se i dalje odbijala pokoriti, stavljeni su pod kontrolu slanjem vojske na njih.


Stariji postovi

<< 02/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728

7996